Stevija
Od španjolskih osvajača do današnje prehrane.
Zanimanje za biljku steviju dogodilo se na početku 16. st.
Rodno mjesto stevije smatra se Paragvaj. U to doba španjolski konkvistadori otkrili su da se Indijanci iz plemena Guarani za zaslađivanje svojih lijekova i čajeva koriste slatkom biljkom koju zbog njenog slatkog okusa često žvaču. Guarani su je zvali kaa-he-e, što u prijevodu znači medeni list ili slatka biljka. Prvi europski doseljenici na južnoamerički kontinent steviju su upotrebljavali za zaslađivanje čajeva, hrane i napitaka, a zvali su je yerba dulce (slatka biljka). Tijekom dugog perioda postoje bilješke o njenoj proizvodnji, no bez većeih uspjeha, sve do 2. svjetskog rata.
Tijekom 2. svjetskog rata učestale nestašice šećera probudile su rasprave o mogućnostima uporabe stevije, no bez ikakvih konkretnih rezultata, jer u to vrijeme još nije postojala isplativa tehnologija kojom bi se izdvojili najslađi dijelovi biljke. Prema nekim izvorima, steviju su u to doba koristili u Engleskoj nakon što je zbog ratnih operacija prekinuta opskrba šećernom trskom s Kariba.
Nakon nekoliko desetljeća smanjenog i gotovo nikakvog interesa za steviju, Japanci su se, pritisnuti vladinom uredbom o zabrani korištenja umjetnih sladila, zainteresirali za tu čarobnu biljku i shvatili koliko može biti korisna. U šezdesetim godinama prošlog stoljeća počela su intenzivna istraživanja te je kroz 20 godina stekla izuzetnu popularnost i osvojila 40 % japanskog tržišta sladilima. Upotrebljava se kao sladilo, ali i kao dodatak mnogim vrstama hrane i pića uključujući žvakače gume, bombone, plodove mora, pa čak i kisele krastavce.